Vrijeme koje je donijela pandemija virusa korona negativno se odrazilo i na rad Bjelopoljca Ilije Rmandića. Ni specijalno priznanje za unapređenje turističke ponude Bijelog Polja i kreiranje novog turističkog proizvoda – jahanje na konjima, nije moglo povećati interesovanje za ovaj vid relaksacije i uživanja, pa Rmandići bilježe samo sporadične posjete.

– Dolaze Bjelopoljci i uživaju jašući konje. Dolaze porodično, a posebno im je bilo zanimljivo i interesantno da jašu dok je ovdje bilo snijega, kojim u Draškovini ne oskudijevamo. Bilo je i posjetilaca, ljubitelja konja sa našeg primorja. Ipak, sve je to smanjeno na najmanju moguću mjeru. Nadamo se boljim vremenima – kaže Rmandić.

On dodaje da u ovom kraju nema sličnog primjera da neko drži konje u ove svrhe, ali ih ima na Žabljaku i u Kolašinu.

– Tamo je turizam poodavno razvijen i dolaze ljudi iz raznih krajeva. Kod nas to nije slučaj. Još se borimo i mučimo, a osnažuje nas svaki dolazak naših ljudi koji vole i uživaju u prirodi koja je kod nas prelijepa – ističe Rmandić.

Rmandići imaju blizu dvadesetak konja, a najbolje su se pokazali „arapski” koji, kako kaže naš domaćin, važe za najljepše i najbolje.

Ilija Rmandić je 2019. godine dobio zahvalnicu lokalne Turističke organizacije koja se dodjeljuje najboljima u turizmu i ugostiteljstvu.

Za naš list je ispričao da se kod njega ljubav prema konjima rodila još u dječačkim danima. Danas je to porodični posao. Iako je radio širom Crne Gore, Srbije, ali i Rusije, ljepota i tišina Vraneške doline i Pavinog Polja, vukle su ga natrag u rodno mjesto, gdje sada i živi, daleko od gradske buke i gužve.

– Dok sam sa tetkom, kao dijete, čuvao ovce uvijek smo vodili i konja kojeg sam često jahao, jer je tetki bilo žao da idem pješke i da se umaram. Od tada, pa do danas, nije se puno toga promijenilo, konji su i dalje moja velika ljubav, strast, ali ih smatram i velikim prijateljima. Upravo je ljubav prema konjima dobrim dijelom uticala na to da se vratim u selo i počnem da živim mirnijim životom – ispričao je Rmandić.

U Pavinom Polju je našao svoj mir i slobodu, a kad uzme i pojaše svog miljenika Groma, e to je posebna priča, otkriva nam Rmandić.

– Sav umor nestaje dok jurimo u galopu, Grom i ja. U tom trenutku nema srećnijeg čovjeka od mene – kaže Ilija.

Naš domaćin se turizmom bavi četiri godine i srećan je jer je uspio da spoji zadovoljstvo i posao.

– Trebalo je dosta vremena da donesem jednu tako važnu, životnu odluku. Znao sam da turizam traži puno odricanja i posvećenosti. Plašio sam se da neću uspjeti, zbog ostalih poslova koje imam na svom gazdinstvu, ali ipak sam uspio i srećan sam zbog toga. Drago mi je što ljubav prema konjima i jahanju mogu da podijelim sa drugima, što ljude mogu da naučim da jašu i da im priuštim nezaboravnu avanturu u prirodi – naglasio je Rmandić.

Na ovom gazdinstvu organizuju i rekreativna i avanturistička jahanja, različite ture od višečasovnih, dnevnih, pa i višednevnih.

– Do pojave pandemije virusa korona gosti su dolazili sa svih strana svijeta i uvijek me obraduje neko novo poznanstvo. I stranci i domaći gosti, svi se podjednako oduševe prirodnim ljepotama ovog kraja, a kada jašu konje kroz šume i prostrane livade ushićenju nema kraja – ispričao je Ilija.

M.N.

---

Medalje sa takmičenja
Rmandić je učesnik više galopskih trka i daljinskih jahanja, a sa gotovo svakog takmičenja vratio se sa medaljom.
– Učestvovao sam na trkama izdržljivosti na kojima se prelaze veće distance od 30 do 60, pa čak i preko 100 kilometara, u etapama. Moji ljubimci i ja osvajali smo prva mjesta i to više puta. I kada nijesmo bili pobjednici, našli bismo se među najboljima. I iz Nevesinja i Bileće sam se vratio sa peharom i osvojenim drugim mjestom u galopskim trkama, što je rezultat na koji sam, takođe, jako ponosan – kaže je Rmandić